Devilicious Chronicles

24.04.2010., subota

Hrvatska traži neurozu




Molim Hrvatsku da nađe jednu dobru neurozu. Ako treba i u formi reality show-a. Hrvatska traži jednu isplativu neurozu. Jer mi je iskreno pun kurac reality show-a koji se već godinama emitira u našim životima, zvanog Hrvatska traži pizdu.



Neki dan sam ponovo gledala „Deconstructing Harry“ od Woody Allena. Svaki put iznova uživajući u njegovim duhovitim dijalozima, striptizu kompletnog spektra ljudskih emocija, dražesnoj društvenoj neprilagođenosti, šarmantnoj ekscentričnosti.

I to me navelo na razmišljanje o ljudskoj neurozi. I o isplativim, šarmantnim neurozama i neuroticima. Ovo su moji glavni kandidati:

- Woody Allen
- Seinfeld (serijal)
- Carrie Bradshaw (Sex and the City)


Woody je one-man band. Po meni, on je prvi uspješno plasirao i naplatio svoju neurozu. Dobro se znao zajebavat na račun vlastite nesigurnosti, životnih uvjerenja koja su se mijenjala sa konstantnim promjenama raspoloženja, ambivalentnosti prema smislu života i religioznim uvjerenjima, zajebavajući se na račun pretencioznih intelektualaca, izrugujući društvene norme, uspješno koketirajući sa satirom, parodijom. Woody je bio i ostalo one of a kind.


Drugi je serijal Seinfeld, sa živopisnom četvorkom simpatičnih neurotika čiji je zajednički nazivnik satkan od brutalne iskrenosti, površnosti, sebičnosti i nesigurnosti. Gotovo da i nema životne situacije koju oni nisu „dotakli“ na svoj specifičan sarkastičan način. Jerry sa svojim pedantnostima i emocionalnom nedostupnošću, George sa svojom škrtošću, neiskrenošću i samo-prezirom, Kramer kao glavni ekscentrik čija se indiferentnost i manjak takta isprepliću sa njegovom verzijom altruizma i Elaine koja je „one of the boys“, sve samo ne sofisticirana dama.


I evo nas kod Carrie i SATC. Svojevrsni „sweet sixteen present“ za žensku populaciju, umotan u neodoljiv background Manhattan-a i dizajnerskih kreacija. Svaka ženska osoba koju poznam se na ovaj ili onaj način poistovjećivala sa jednom od protagonistica, „hipotetski“ odrađujući svoje probleme, preispitujući svoje odluke i iskustva. Nažalost, prva filmska verzija serijala je više nego podbacila, i pri tome ne mislim na box office. Već na scenarij. Carrie je pošla u kurac i pogazila svoje stavove i uvjerenja. Izgubilo se na dosljednosti i nažalost, ono što smo prije doživljavali kao šarmantnu neurozu, se pretvorilo u „patetozu“. Zato se i ne radujem drugom nastavku kojeg ovih dana eksplozivno najavljuju. Ako je suditi po traileru, film će biti još više za kurac nego prvi dio. Ali o tome za nekih mjesec dana….


A zašto su Woody, Seinfeld i SATC tako uspješni? I svjetski prihvaćeni? Zato što su svaki na svoj način poručili da je ljudski i OK biti sjeban. I ne znati što dalje. Jer su i drugi takvi. Bez obzira što nas moderna kultura u kojoj je uspjeh jedini kriterij pokušava uvjeriti u suprotno. Svi smo mi sjebani na ovaj ili onaj način. Jedina razlika je kako se s time nosimo. I vezano s tim, kako se ostali nose s nama.


Ljudske emocije i reakcije na te iste emocije su univerzalne. Usamljenost, bol, gubitak ili tuga u Parizu su identični onima u Sao Paulo-u ili Kuala Lumpur-u. Taj raznobojni spektar emocija je predivni blagoslov ali i prokletstvo. Svi to znamo. Svi smo to prošli. I svakodnevno prolazimo. Nitko nas ne uči kako se nositi sa raznoraznim pizdarijama koje nam život servira sa ili bez srebrenog bešteka. I salveta.


U nedostatku dobrog filma, serije ili kolumne sa neurotičnim protagonistom ili protagonisticom, iskreno se poradujem TV najavama o gostovanju Zdravka Mamića, tog strastvenog emotivca. Divno mi je gledati gradaciju njegovog unutarnjeg izgaranja, transformacije lica, nekontroliranost gestikulacije, podizanje ramena u grču oluje emocija koje ga nemilosrdno bacaju na stijene tuđeg neprihvaćanja. Uz sve to, on je i jedan markatan frajer, koji me strahovito podsjeća na Roberta De Nira.


I zato molim Hrvatsku da nađe jednu dobru neurozu. Ako treba i u formi reality show-a. Hrvatska traži jednu isplativu neurozu. Jer mi je iskreno pun kurac reality show-a koji se već godinama emitira u našim životima, zvanog Hrvatska traži pizdu. Koji za razliku od ostalih realitija, ima jednu ključnu razliku. U njemu nema ispadanja. Cilj je pridobiti što veći broj sljedbenika. A ja nisam pizda. Kao ni Vi.










- 17:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2010  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi